Plam vatre buknu,
razli se toplina. Nad učmalim telom, nadvila se paučina. Plam vatre buknu, ozari se lice. Rumenilo zamenilo bled, obuzelo telo iznenadna žeđ. Plam vatre buknu, ispuni nutrinu. Telo je iz mrtvila, prešlo u vrelinu. Kali se i jača u plamenu vatre. Opijeno vinom pokoreva strasti... Vatro jače bukni! Ne daj se ugasti. Jelena Asenov
0 Comments
Novo je jutro donelo praznik,
zvona zovu vernike svoje, pred ikonom da prekrste se i za najbliže da se pomole. Novo je jutro donelo praznik, krsnoj se slavi domaćin raduje, al' u nekima se javlja glasnik: " Trpeza vam puna, al' duša gladuje." Gladna su srca, junačka i stara, gladna čeljadi koja nisu s njima. Željne su oči najdražeg dara, vinom da nazdrave s najmilijima. Kolač i sveća na čelu sofre, dva bolesna lica kraj nje. Mesto gozbom suzama se goste, velika soba puna tišine. Mahalom vazdan neko šeće, prolaze putem lica svakojaka, al' ka kući jednoj niko se ne kreće, čekali su zalud do kasnoga mraka. Dogorela sveća, suze su presahle, zaspala je nada na dnu starih duša, najmilije ruke nisu ih dotakle, molitve njihove svetac ne posluša. Novo je jutro donelo praznik, zvona zovu vernike svoje, pred ikonom da prekrste se i za najbliže da se pomole. Jelena Asenov Velika je kuća bila,
roda puna i bogatstva. Sad je pustoš samo krasi i zidina od nje osta. Kud koji mili moji, odrodi se svoj od svoga. Jabuka je pod kruškom pala, toplina porodice je nestala. Toliko braće i sestara i dečice krasne, mile. Sad praznina samo čami, zamenila odsjaj svile. Nit muzike, nit veselja, nit slave, a ni pokoljenja. Nema više radovanja, zasiti se kuća gladovanja. A nekad je, to se znalo pred tom kućom cveće cvalo. Svak bi u tu kuću doš'o, kraj kapije ko je proš'o. Svetla oko nje bi sjala, a unutra pesma pevala. Slavio se praznik svak', pratio je goste mrak. Sad se samo o njoj zbori, kog li pustoš njena mori? Da li jošte za njom mare, da li im takva stvara rane? I dok to se neko pita, čeljad svetom nekud skita. Nema dece posred žita, ne skuplja se više svita. (Zasnovano na istinitom događaju) Jelena Asenov U prah rasu se lik
po moru plavom da plovi horizontom ne osvrćući se za sobom. Ne gledajući suze koje za njim padaju u pokušaju da sustignu ga. U prah rasu se lik i više ne behu crne kose, ne osta ništa do tuge i boli kad prah postane ono što srce voli Jelena Asenov Voli, ljubi, dobijaj i praštaj,
padni ali ustani, nikad ne odustani. Relativno druže u životu sve je, život ti je onakav kakve su ti ideje. Sve je to do stanja svesti, da li ćeš kavijar ili paštetu jesti. Ako zvezde želiš, samo napred idi, sve dalje i dalje, pobednik si kada vidiš sjaj neke medalje. Nek’ ti život kao pesma bude, živi svaki dan, ustani i lezi uvek nasmejan. Kao što rekoh, u životu sve je relativno, veruj samo da možeš i misli pozitivno. Živi kako hoćeš, nije važno gde si, šta si, ima šanse da se kaješ, kraj će delo da ukrasi. Život živi, nemoj da se bojiš, jer ako se bojiš, k’o da ne postojiš. U ono što veruješ, to će te i snaći, kroz veru će svako sreću naći. Dragan Vidić Nije sloboda raditi sve,
sloboda je u životu nekad reći ne. Život mnoga iskušenja nudi, put slobode vidi ko se bar malo potrudi. Sloboda se traži, ona se neguje. Sloboda se voli. Život bez slobode zna mnogo da boli. Nije sloboda prelazak granice, sloboda je na životnom putu birati stanice. Sloboda je vreme, ona je sve što zatvor nije. Sloboda su emocije... Ko strahove ima, taj slobodu nema, nikad ne znaš šta ti život sprema. Sloboda su osećanja, koja niko ne može da spreči. Ona leči, sloboda su reči... Svako ima pravo svoj život da bira, da li će da igra ili će da svira. Nije sloboda raditi sve, sloboda je u životu nekad reći ne. Dragan Vidić Po ivici hodam,
s jedne strane živim san, s druge strane život pokidan. Čarobne si reči govorila, moje poverenje večno si kupila. Želim da verujem da je to istina, želim da verujem, iako će rana da me boli, želim da dodaš na tu ranu soli. Sad mi treba suptilna tišina, na moje srce pala je magična prašina. Da misli saberem sve na jedno mesto, ni od kuda čujem tvoj glas vrlo često; meni treba muškarac fenomen - branim rečima pustila si u mom telu koren. Crvić sumnje napadao je korene ljubavi, mnogi su te oko mene često spominjali. Od crvića postao je leptir, u stomaku još osećam nemir. Ti si kao u sred trnja ruža, mnogo njih ka tebi ruku pruža, žele da te imaju, a sebe ne daju. Noge bose trnje kose, ruke hrle da te grle, šiblje lomim šakama golim, znam, zaljubljen nisam i znam da te volim. Dragan Vidić Raduj se poslu,
raduj se ovom danu. Raduj se što možeš sve. Pomisli na mene, pomisli na moje ukočeno telo koje ništa ne može, a svašta bi htelo. Radujem se što će ovo proći, što će moje telo svašta opet moći. Nije sreća svašta moći, moć će jednog dana proći. Nije sreća moći svašta, nešto treba da ostane mašta. Prave stvari treba prepoznati, hteti i jako želeti... Izdigni se iznad svega, pogledaj sa neba, koliko ima gladnih koji nemaju ni hleba. Napravi taj korak, iako je mali, isplati se svaki trud. Ako hodaš u suprotnom pravcu, sve je uzalud. Kada shvatiš mogućnosti i upoznaš samog sebe, znaćeš šta su ciljevi, a šta su potrebe. Kad pomisliš na greh, kad spopadne te smeh, rajskih blagodeti tad se samo seti. Dragan Vidić Sija nebo od zvezda i od vatrometa,
voleo bih da se noćas čeka 2025-a. Prošlu neću da ispraćam, neću na nju sećanje da vraćam. Čekam Novu godinu, čekam novu borbu, iz stare sam izneo samo jednu pohabanu torbu. Život mi je odredio koliki ću da ponesem teret; na testu sam, sudbina me vezala za krevet. U Novoj ću godini ja da vežem sudbinu za sreću. Imam za šta da se borim, da se predam neću. Od mene je život napravio đaka, učio sam i stvorio dva krasna dečaka. Imam za šta da se borim, jer ja život volim Dragan Vidić na ispraćaju im dodirujem
nadlakticu, uzimam snagu. tek kad zaključam priznaću: htjela sam da ostanu ništa nisam naučila za svakog sam mislila mogao bi da bude čuvar moje nade, ali nisu bili otporni na san, moji noćni poznanici. sama svoja straža, ostajem ni unutra ni van, spremna za novi prijem Marija Vujošević tek sam pred kraj puta
dovršila tuđe poslove i započela prolog; kao da me neće čitati ni sakati, ni ponosni. * dozvoljeno mi je da ostanem s njim. Marija Vujošević gusta a prohodna, praznina je
vezivno tkivo auto-put kroz duh ne radoznala, već gonjena, okrznula sam ono založeno pri dnu vidljivo i djeljivo ništa u zvonu slušalice koju neće podići u šumu koraka za kojima ne ostaje trag u provaliji na jastuku blagosloven je dan u kom sam saznala da i ništa može da se izgubi. Marija Vujošević prestani da ližeš nož, kaže brižno i
odlazi, dobronamjerno, po svoju batinu iz raja njom otvara puteve ljubavi u meni: jedan udarac – jedna ljubav svaki ožiljak – glad neka se iznova rasplamsam svi pronađeni – prijanjaju na označena mjesta ne puštaju da se stišam odabrani – vaskrsavaju da sačuvaju ljubav svojim laž-usnama nož-jezicima pesnica-milovanjima. Marija Vujošević mislila sam da sam se izgubila
a ono se izgubio on pesnik moj s pesnicom od slova prepoznaje se po bradi i brkovima i po prstu po kojem namotava snove često lizne usne pre nego što počne da priča a čini mi se i da pomalo šuška na s i umesto č kaže ć bio je visok i krupan možda je usput odmakao kilo neko niže mnogo je voleo da voli i u nedostatku dokaza da ljubav postoji u pesmu se zaljubio za svaki slučaj on tim prstom natopljenim snovima ume često da preti i vrlo je slab s računom a gde to ima da pesnik stavlja na tas srce zna se da ono uvek pretegne nemojte da vas zavara on ćuti o tim snovima kao riba al sebe njima šiba za dobro jurto po očima pozelenelim od visoke šume koja se u njima slika kradući odsjaj zamišljene reke on se zaglavi u običnim rečima kao pile u kučine a nove što smišlja ostaju u pretincu pod nazivom samo za one koji mucaju pa sad ako ne umete da mucate nemojte da ga tražite naći ću ga ja kad tad prateći pijana naherena slova za koja nikad nije dobio pet na pismenom zadatku iz jezika osim za mene pesmu a to je već druga priča i čuva se kao velika tajna u poverenju u potpisu mene ne stoji on već je tada podvalio ime nekog nadasve čuvenog našeg pesnika čiji je srce grafita ostalo u meni i najzanimljivije od svega je to što sam sve vreme mislila da sam ja zgubidan a ono njega nema mora da se sakrio u sopstvenoj pesnici od slova a u biografiji piše da je još živ za svaki slučaj Ana Nikvul baterije su se potrošile
ne kačim se više poslednje što je bilo je slika dvoje u drvenoj kućici kako piju kafu u krevetu sa zelenim pokrivačem prozor za nebo otvoren širom i stepenice vode baš tamo gde počinje raj beskrajnih maštarija koji ponekad zaboli miris roštilja i jedan krik zaglavljen u krošnji rascvalog božura golubje plave ptice kljucaju raspukao dan u zenicama mojim gnezde se kao na traci slike ludilo jedno majke mi groznica od slika pritiska pluća pa ih otpusti pa onda pomislim kako je skroz blesavo što me opsedaju kad sam zauvek ljuta padina mi golica tabane pod orahom što rodio u pičku materinu moraćemo praviti orahovaču da je u sitnim satima cevčimo niz levak starenja starimo svaki dan dragi moj svaki bogovetni dan a ti ćutiš kao da si na početku života a zaokružio si ga poprilično i smrtima raznim ja sam ta koja je luda i misli da život od tebe počinje budala kao da sam se onomad ispilila iz pelena i blene u svoje srce kao u odvaljen snagom breg blesa nad blesama što je sve smtri sahranila pa se osmelila da ponovi metak u srce zaboden jesam li ja to poludela ili me samo groznica drma pred sam kraj storije koju prozvah čovek mog života ili je goruća potreba da volim da ne bih opet hladnu smrt položila u svoje grudi kao na grob cveće samoubice ti si jedno egocentrično motavilo i usahli vir nepromenjenih nadanja i očekivanja u koje namotah se sama budala jedna spora od neodlučnosti i strahova zbog neuspeha da sumira rezultate kako treba bez matematike i materije ja satkana sam od dušinih iglica bodem se povremeno mazohistički sama kad to ne radiš ti ja te nateram da te oteram jer ne umeš u korak sa mnom da pratiš ovu mašineriju od života i opet te slike piče po glavi i zarivaju se u mozak od blizanačkih bezosećajnih koprcanja da se ne umre mrš u pičku materinu dragi ne čekaj me na prokletom viberu deaktivirala sam tvoju bombu hoću da se usmrtim sama da ništa ne ostane ako ti to uradiš bojim se ostaćeš mi Ana Nikvul ja sam rob i gospodar
devica i udovica zarobljen san u grizu pod pupkom ja sam mrtav čovek što živi u oku moćnoga odbeglima kažem ne bežite grunite se podavanju ja vas čitam u prolazu i migom dajem znak za pristanak i prestanak ja se sa vama ne prepirem puštam vam jezike razvezujem misli i samo vas gledam kako bludite u prazno i večito izbegavate da puštate svoje ja pod rebro neba ja sam sav vaš blistavi besmisao što prede pod stolom vaše trpeze poslušanja ja ipak nisam ja jer ako si mrtav a živ onda se ovde ništa ne slaže ni sa čim i ništa račun nema a trebalo bi da se kajem se Ana Nikvul skoro nevidljiva u sopstvenom pogledu
i u korenu naizgled poništena odsutna s velikom dozom strasti za to sputana svesno potisnutim strastima moja opsesivna posesivnost prema ideji o ljubavi težak je put ka oslobađanju hranim se sanjalački zatvorenih očiju s biserima na trpavicama od čije težine ne mogu da ih otvorim i čiji je sjaj saučesnik u svim tako zanosnim iluzijama gost sam u sopstvenom životu neugošćen s velikim nedostatkom reda u mislima i stvarima u kući na policama sa knjigama i raznim ispisanim papirima sa kojih zjape nezavršene stoga i nesavršene priče sredina jednog romana scene iz nekoliko drama koje su se pobrkale izgubljena u besplanu koji je gotovo savršen plan za svaki prethodni dan moja bezazlenost i težina želje da se vratim u utrobu sastružem je i dobro operem bila bi možda neki spas ovako čemu sva ta jezička prefinjenost da se iskaže ljubav kad je za dubok suštinski odnos samotnjaka jezik nepotreban suvišan i zbunjujuć nagomilavajuće dosadan i čak površan nemoćima u pevajućim objašnjenjima slika jedne nezavršenosti koja peče a pitanje srca ako je srce ne traži objašnjenje u rečima neka smo samo dva pejzaža koja pucaju od trudnoće blagoslovena istinskim prividom sto puta jačim od stvarnosti neka smo izvađen metak ispod dobro zarasle rane neću da mi svak skida zvezdu sa neba ne pristajem eto neću tačka Ana Nikvul postoji jedna stara izreka koja kaže da ćete
ako ujutru pojedete živu žabu imati zadovoljstvo koje donosi saznanje da je to verovatno najgore što je tog dana moglo da vas snađe naravno pojedi tu žabu je metafora za otpočinjanje dana najtežim i najizazovnijim zadatkom da ćete ga odugovlačiti ali verovatno istim onim koji može da ima najveći pozitivan uticaj na vaš život a u narodu ima jedna koja celu knjigu sabila u što možeš danas ne ostavljaj za sutra čak sveobuhvatnija na zaljubljenih dan a može biti da je i dan odljubljenih i tako je sve svejedno čitam knjigu iz popularne psihologije pojedi tu žabu sa dvadeset jednim savetom kako da prevaziđete odugovlačenje i postanete efikasni u biznisu i privatnom životu tek da ne bude da nisam obaveštena a i nema smisla da ne znam bar nešto da prepričam poklonodavcu ako me kojim slučajem priupita i da ne dužim i tako svaki dan ima rukave dugačke do u noć sabijen u sate prežvakavanja svakodnevice idem da pojedem tu žabu pa šta bude nadam se da neće mnogo da mi skače po stomaku Ana Nikvul ima dana kada padnem na jedne lokne svijene
u muziku dorsa i dženiske padnem na ispračaj do prečice preko pruge granice moje nevinosti i detinje naivnosti ima dana kad umrem zbog jedne sladunjave pesme pune grešaka obmana i sitnih slatkih laži o večnoj ljubavi ima dana kad gledam sve devojke zaljubljene u tebe koje mi pucaju u ledja opsedajući tvoju lahorastu prirodu ima dana kad me uhvatiš za ruku i kažeš eto udade se ti i ja ne stigoh ni da te pitam ono najvažnije jesi li me stvarno istinski uvila u dušu zanavek ili si se samo šalila i bezazleno smejala mojim glupostima koje sam radi tebe izmišljao da izmamim tu tvoju urodjenu radost kojom me tešiš kad upadnem u bezdan bilo je dana kad me uhvatiš ispod komšijinog plasta svetla i oko pasa vtriš pod zvezdama naša radovanja telu i kažeš mila ja sam besmrtan kad god hoćeš sa mnom da ostariš tu sam ima dana kad te mrzim što se ne voliš dovoljno i napišem ti pesmu osvetnicu sastavljenu od skrivanja onoga što je istina da si bio putokaz koji svetli skoro pola mog života pijani putokaz koji se klati na vetru mladosti nema više pruge umesto nje su tu dugo stajali okupatorski kolutovi žice nema više sena jer je varoš postala mali grad za mozgove nema više pitanja i prećutanih odgovora nema ni tvoje ruke da uperi prstom u zvezde i kaže vidiš onu kašiku na nebu njome ću da te prenesem do moje kuće da do kraja života ručamo doručkujemo ručamo i večeramo tvoju poeziju kad nam ponestane snage da se volimo kao odrasli i budemo samo deca nema više ništa od svega što je naša sloboda a ipak nekako ima tek sada kad te nema nema smrti nema ona je samo jedan deo života kad odlazimo a za sobom sebe ostavljamo Ana Nikvul E moj matori
Ti nikada nećeš saznati koliko bole kosti U osamdeset i nekoj Koliko su teška jutra maglovita i kako svaka Baš svaka kap kišna koja se davi u pokušaju Da probije oblake teško pada na kožu ostarelu Znaš matori Da nisi požurio tamo negde na tu drugu obalu Pre devetnaest godina tri meseca i devet dana Na ovaj dan zvala bih te i probudila onako sabajle Tek koji minut pre no što ću izaći iz kuće dok mrak Napolju je a zima puca po svim šavovima duše i tela Probudila bih te i rekla: Alo bre nije valjda da još spavaš Pa srećan ti rođendan matori trideset i treći A ti bi mi onako pospan i krmeljiv odgovorio: Dosado jedna u penziji sam još uvek mi zavidiš na tome Pusti me da spavam jebo te rođendan Onda bismo se smejali uz ono čuveno čujemo se kasnije Vidiš matori Već zaista mnogo februara ne postoji to čujemo se kasnije Nemam pojma da li ću ja doživeti te godine o kojima Danas mislim dok sipam kafu u dve šolje Znam da neću otići tamo gde smo te ostavili pre devetnaest Neću te posetiti tamo gde se ne osećam dobro dok pričam Sa hrpom zemlje Ni dok gledam onaj tvoj natrpani kičerasti komšiluk sa Klupama izlomljenim i nadstrešnicama skroz naherenim Mnogo nam je bolje dok ispijamo kafu u mojoj kuhinji Preko puta mesta gde sedim je zid i tvoja fotografija Znam da ćeš mi namignuti kao i toliko puta do sada Od kako te nema u mom pojavnom životu Popićemo kafu i podeliti reči kao dva najbolja prijatelja Jer Uprkos neporecivoj krvnoj srodnosti i našoj sličnosti Ti oduvek jesi bio moj najbolji prijatelj Meni je život kroz tebe dao toliko toga što mi je negde Na nekoj drugoj strani zakinuo I uvek sam bila zahvalna Zbog toga što te imam upravo takvog uporno dobrog Srećan ti rođendan matori Čućemo se nekom drugom prilikom Svetlana Fucić, iz zbirke poezije 44 Možda ću jednom uspeti da zaboravim
Sve što si bila Sve što nećeš biti I ono što si ipak mogla postati da sam dozvolio Let ptice koja plače svaki put kad u kljunu nosi Tvoje ime Možda ću jednom uspeti da negiram postojanje Tvojih tragova na ulici koja vodi nizbrdo Mrlje od sladoleda na košulji koju više ne nosim Razbijeno staklo na omiljenim naočarima za sunce Ili kada anuliram tvoje ime ispalo iz kljuna ptičijeg Pravo pod moja stopala Ti znaš Nije mi preostalo ništa drugo do namernog gaženja Svih slova koja si za mene u planinu uklesala Reči iz kojih se svetlost rasula po okolnim predelima Pečatirana julskim i avgustovskim toplim sumracima I jednim aprilom naknadno prispelim ali raspevanim Istina je Imam stotinu i devedeset četiri imena kojima te dozivam Bez glasa Bez pokreta Bez daha Znam da se ti odazvati nećeš ni na jedno ali moram da ti Kažem Ubio sam pticu Postalo joj je preteško breme tvoje ime i plakala je Previše Ne volim suze Ne trpim slaba krila I tako Nisam imao izbora Ubio sam je I od tog trena ime tvoje nikada više neće pasti pod moja stopala Verujem da nam se ni dlanovi više nikada neće sresti u običnom Rukovanju Laž je da ću te zaboraviti Sačuvao sam jedno plavo pero sa levog krila te nesrećne Ptice Lošu je karmu vukla zasigurno Nije imala snage da iznese tvoje ime bez krika i težine Nemam ni ja tu jačinu koju nazivaju pravom muškom Upravo zbog toga ne mogu ubiti ni sećanje na sve što se desilo Nije Ali ni naslutu svega što si mi mogla biti Recimo Jutarnja zvezda Ponoćni uzdah Podnevna vrelina Žena koja mi zavodi um i telo tek jednim zbunjenim Pogledom Istina je Mi se sasvim dobro skrivamo u zaprljanom uglu naših Ogledala Svetlana Fucić, iz zbirke poezije 44 Besmrtni smo Svetlana
Šapnuo si u moje levo uho jednog praskozorja u gradu Koji pamti senke heroja čijih se imena više niko ne seća Mi koji ne postojimo uz mirisnu dobrojutroljubavi kafu Niti uz lakunoćdušo poljubac spušten između obrva Besmrtni smo kao svetlost tvog imena Mi koji dišemo u tami skupa sa ostalim zamaskiranim Pesmama vekovnim susretima i šarenim besmislicama Koje nam kroz krvotok prolaze uporni poput otrova Za nas smrt nije merljiva kategorija moja i tuđa Lucija Rekao si mi jedne noći dok smo čekali metro u Rimu Iza nas je ostala svita od stotinu i jedne suze u Tivoliju Ispred nas na ugriz osmehnuti čekaju pariski kroasani Lisabon i fado utisnut u kaldrmu uskih ulica i perona Besmrtni smo moja izmišljena Soledad I to je kategorija koju nijedna namera promeniti ne ume Potpuno uzaludno mučiš nas novoizmišljenim načinima Tražeći neke odgovarajući kantare za merenje tugovanja Uporna da moramo imati iste Do besmisla uglačane nove precizne i estetski primerene Jer jedino tako ćemo pravedno izmeriti težinu tih snova Ne veruješ mi kada ti pričam o besmrtnosti Fotina A srcoliki mladeži pobacani po tvom telu poput sazvežđa Smeju mi se zaverenički dok se mešaju sa mojim belezima Praveći tako nove ožiljke na licu hrama u Delfima Koje ćemo oboje osetiti u neko kišno predvečerje u Madridu Kao tupi bol u kostima Upravo u času dok se još jedan nevini život u koridi gasi Natapajući svežom krvlju zemlju žednu vascele okrutnosti Rekla si mi da ćeš jednom ti biti ta koja će ponovo ubiti Puškina Zbog priče da on je tvorac tvog imena i zbog Jevgenija Onjegina A ne veruješ u besmrtnost nekih trivijalnih obesmišljenih stvari Kao što je Ljubav Moja Aglaida Moja Chiara Liora Faina Rašvana Lana moja tvrdoglava Lušina Besmrtni smo Svetlana Svetlana Fucić, iz zbirke poezije 44 Mnogo je vode proteklo rijekom,
a voda pamti trenutke sreće , eh kad bi točak vratili nazad, al' voda teče, da čuje neće. Možda je ovo pravi trenutak da svaki sekund čujemo bolje , život je rijeka koja ne čeka , život je ljubav i cvjetno polje. Trenuci dođu, trenuci prođu, bez njih su dani prokleto pusti, bez njih ni duša umjela ne bi ni da procvjeta, ni da zausti . Zato se radujmo svakome danu, umilnu pjesmu pišimo tiše , da jače zvoni i glas se čuje, -ovdje smo jednom... i nikad više! Goran Duks Popović Dok na tebe mislim u hladnoći sobe,
u meni se bude tajansvene nade , postelju im spremim i prigrlim čvrsto, a uvijek ih zorom novi dan ukrade . Odvest ću te na čarobno mjesto , san o sreći tiho njiše palmi grane , u oazu sreće sred pustinje pijeska , gdje i vrijeme čudom uspori , zastane . U tom našem toplom zatonu ljubavi , metafora žudnje kao sunce grane , u kaplji ću vode strasno da te ljubim , prije no što i ona usahne , nestane. Ne dozvoli strašnom merkuru da vlada , kad je teško samo čežnjom me pozovi , u varljivom svijetu najviše se strada , ubježište uvijek nek nam budu snovi Goran Duks Popović Ti bi htjela pjesmu zanosnu i milu
da te rimom grli i dušu razgali, a ja nijesam dobar ni samome sebi, oboje smo negdje na putu zastali. Moćnici bi htjeli da te zlatom zlate, sva bogatstva Svijeta bahato da nude, na ljepoti tvojoj zavide ti zvijezde, dok smrtnici samo tiho za njom žude. Šta će tebi pjesnik i njegove rime, iluzija čežnje, zanosa, čulnosti, u kojoj se kupa sva ljepota sunca, u kojoj su tajne od vječne mladosti. A draga si srcu kao da se znamo, kao san o sreći koji pjesma krije, ljepota trenutka, snažni treptaj srca, ko cvjetne latice koje rosa mije. Budi kao sunce koje život daje, topli slap svjetlosti, emocija čista, a kad svanu dani u cvjetnoj dolini, nek i moja duša ljepotom zablista. Goran Duks Popović |
Reč urednikaOvde smo zbog lepe poezije i svega plemenitog što ona nosi sa sobom. Archives
June 2024
Categories |