Velika je kuća bila,
roda puna i bogatstva. Sad je pustoš samo krasi i zidina od nje osta. Kud koji mili moji, odrodi se svoj od svoga. Jabuka je pod kruškom pala, toplina porodice je nestala. Toliko braće i sestara i dečice krasne, mile. Sad praznina samo čami, zamenila odsjaj svile. Nit muzike, nit veselja, nit slave, a ni pokoljenja. Nema više radovanja, zasiti se kuća gladovanja. A nekad je, to se znalo pred tom kućom cveće cvalo. Svak bi u tu kuću doš'o, kraj kapije ko je proš'o. Svetla oko nje bi sjala, a unutra pesma pevala. Slavio se praznik svak', pratio je goste mrak. Sad se samo o njoj zbori, kog li pustoš njena mori? Da li jošte za njom mare, da li im takva stvara rane? I dok to se neko pita, čeljad svetom nekud skita. Nema dece posred žita, ne skuplja se više svita. (Zasnovano na istinitom događaju) Jelena Asenov
0 Comments
Leave a Reply. |
Reč urednikaOvde smo zbog lepe poezije i svega plemenitog što ona nosi sa sobom. Archives
June 2024
Categories |