Nenad Petrović
"Smrt se povremeno osmehne" Sve je u Petrovićevoj novoj knjizi Smrt se povremeno osmehne – kamerno. Ambijent (najčešće zamračene sobe i stanovi i ređe, polja sa dekorima drveća) je taman, mrak je u njima gust i opipljiv kao voda, zvukovi su prigušeni i tihi. Statičan i radikalno pasivan (šta se dešava / dešava se / sedim i / gledam u nebo) – junak ove knjige prepušten je protoku vremena i snatrenjima o poziciji u kojoj se našao. Ona se može okarakterisati totalnom usamljenošću koja bridi, čije se pulsacije mogu fizički osetiti tokom čitanja, i artikulacijom sopstvenih misli koje se ređe, zapravo gotovo nikada ne izgovaraju, već pre zapisuju. Možda zbog toga što izgovoreno ne bi niko ni čuo, a ako bi i čuo, pitanje je da li bi u verbalnoj razmeni sa drugim – makar i kratkotrajno – to donelo ispunjenje. |
Jovanka Nikolić
"Zbirka od Virtemberga" Jednom su, davno, po predanju, Argonauti pratili Jasona u Kolhidu, u potrazi za Zlatnim Runom. Nečeg herojskog ima i u posve (ne)izvesnom putu kroz jezik i formu pesnikinje Jovanke Nikolić – na čijem kraju se, možda, može ugledati nešto jednako vredno kao ono zbog čega su grčki heroji krenuli u avanturu – materijalizovana u reči, slici i zvuku – esencija poezije same. Ironično strukturirajući zbirku (svoje debitantsko pesničko delo) na cikluse (Belo runo, Crno runo, Riđe runo) sa ironičnim naslovom Zbirka od Virtemberga – pesnikinja je svojim budućim čitačima ponudila fragmentizovanu „dramu“ subjekta koji se obreo u opasnoj situaciji da piše ono što živi i živi ono što piše. |