*poezija iz zbirke "Suncodani"
Kao odbačena štenad, proklizavaš prostorima sjećanja i trgovišta, retko koja ruka segne milovanje, studeni pločnici nisu samo tvoji, u pore praznina uvuku se ničiji psi, vrebajući oko pripitomljivača, prestara za sramežljivost, razodevaš se samo pred uglaslim očima, dna, nozdrvama veje miris džeza, nezvanozvan škripi, uskih nogavica, neumerena bol, samo je navika, nekad je prikriju slova, trn kilometri. Saša Milovanović
0 Comments
*poezija iz zbirke "Suncodani"
Gatali smo priče vatre te ozvezdale noći, skoro na uviru tri reke, visoko nebo priklanjalo je uši da čuje glagoljanje godova o dogođenom, znajući da će glasovi izroniti tajne koloutkane pod ogrubelu koru, reči su prigrevale rodice u nama, pokrećući začarani krug saspoznaje, rađali smo bez trudova, u vatri može tako, blizina vode preči sagor, čisti obojako, znajući sutra, nošeni maticom plamena, kalimo mač. Saša Milovanović *poezija iz zbirke "Suncodani"
Kad pomešam osećanja i prisećanja, pošteđujem te strasti, siguran kao smrt, dolazi bol, ako ne sakrijem misli, sladom, amsterdamiš tek rođena u starosti, prolaznoj poput lake jeze, dok ruže mirišu na vetar i tvoj dah nakon jezerskih strmina. Znao sam da dolaziš čista i nakom mene pereš rakijom lice, koristeći predačka lukavstva, izgledaš kao rano kišno jutro, začinješ svaki put govoreći moje reči, misleći usvojenim korakom, ne izneseš teg blagostanja, krajeve prolamaju neocareni rezovi. Boluješ od mirisa, što čili iz nozdrva ljutinom nepresušnom, patrljci žuljaju, otkazuješ letove, patuljci su preprečili snove, vode u rudnike napuštene tvoje poglede, neuslišene lomače gasnu, skovitlac neprepoznavanja i proždrljivost zaborava, sprema dukate. Saša Milovanović od zadnjih susreta
pijuckamo aperol spritz prosecco okupilo nas se desetak ronjenje u crvenom moru las vegas nazaré portugal istanbul i gradovi u italiji ne rimu, napoliju se čovjek vraća dok stol nestvarno njiše u neprekidno ljeto brodimo prostranstvima lovimo trenutke kao fotografije kao da nismo stari kao da nije sve bilo jučer večer baš topla i vlažna tu uz more iza ponoći razgovori su još mekši netko se razveo netko još uvijek sam kaže D, susrećemo se svakog jutra dugokosa prijateljica iz klupe i ja na putu sa mog posla ona dolazi u grad autom ja na putu van njega pogledi nam se sreću, nasmijemo se preko automobilskog stakla, mahnemo u toj točki pomislim iako nije ništa ljubavno o ovoj večeri napisat ću pjesmu Snježana Vračar Mihelač jedva držim oči otvorene
na cesti kamion gradske čistoće i dječak iz zavjetrine majčinih ramena gleda u prizor iz kamiona iskaču mladići međusobno razgovaraju nekim melodičnim meni nepoznatim jezikom intonaciju im daju ptice na zvučni signal suču rukave primiču kontejner, prazne smeće dječaka prizor zabavlja maše rukama jedan mladić se izdvaja skida rukavice, briše ruke u kombinezon sa suvozačkog mjesta uzima dječaku pruža igračku nebo se rasanjuje približavaju nam se prostori povlačim se da ne remetim razmišljam o Wislawi i Vermeerovoj mljekarici svijet i ovakav kakav jeste još uvijek ne zaslužuje kraj Snježana Vračar Mihelač dugo biraju, prevrću po rukama
gledaju sa svih strana teksturu osjećaj pod prstima uzimaju olovke pažljivo kakve i jesu moje prijateljice ostavljaju mekan trag ispisuju redove u kojima se pronalazim među kotačima trgovima dalekom voću i obalama unutrašnjim pejzažima skicama trenutaka stopama gradova u njima razveselile su danas mladu poštaricu s kojom rado razgovaram na stubištu zgrade sjećam se ovog, protrljaš mandarinu na sredini i miriše nakon pokreta ruke privuče je nosu nećete zamjeriti na smjelosti nisam dugo putovala a i ovih dana raznosim samo loše vijesti Snježana Vračar Mihelač Molim se
Za sve naše bitke Molm se Za sve naše bitke Molim se A molitvu mi brane Molim se Za sve one same Molim se Za pijance u parku Molim se Predajem se zadatku Molim se A čulo mi nemo Molim se Život mi kreno Ilija Đurđanović Sam u svome sobičku
Sam, gledam u sliku Tv je naravno u boji Gradove ti mi osvoji Radim i glad me mori Radim, ko da ne postojim Negde u centru samog sveta Još jedna cigareta Usud očekujem sada Ti si bila isuviše mlada Idem bespovratno u raj Baj baj bejbe, baj baj -------- Sada je kraj Voleo sam neću stati Gde se robuje Tu se mora dati Užas u vene mi teče Dođi mi u veče Radim na pesmi novoj Sada samo znam ovo: stoj. I poseti me u mojim dverima Sodoma je to i gomora Svega donesi, daj Idemo slugo u raj --- ja sam proklet ja sam otet urlam u tminu tamnu naći ću te negde samu nije za net još jedan smet još jedna šala ista budala pogled u ono što je bilo i biće odmah u tami skriće ono što kucam sada ti si isuviše mlada --- Daj pile Ne bananu Jutro svane Sunce grane Svi u boj Pomoz bože Nek urlaju Nek se može Mnogo matematike Prozreo sam bitnike Sve neki nerad Bolesna štenad --- Poslednja pesma o sebi Moji su snovi nemi Ja volim samo sebe A ostale ko šljivi Ovo mora da primi Neki razuzdan kauboj Sve misli moje se stisle Nekada su i cure bile Tableta u džepu Ispevaću i petu Dževra je na okeanu Voleo bih videti tebe samu... ---------- Slično piše I miriše Svega više I miriše Sunce greje Sledi udar Sve sam mudar Sve sam mudar Kafa se sprema Nešto se muva Izlaze zvuci iz uva Valja i kuva Urlam i samo vičem Ovo kao da je iz priče nalazi ninašta ne liče popio sam jedno piće urlam u raskorak padam sedim i samo se nadam rastem a kao da zevam o novoj istini samo snevam urlam i kraj ovih snova stigla je godina nova urlam i u beskraj idem to je to jedini sine --- kosovi war‚ --- eto jared leto leto presveto program hvata sila mraka urlam u ponore padam neću stati da se nadam Ilija Đurđanović Stvorio sam te
Voz je vozio Išao sam na tanje One su sada u raju Naglo zaoraju Mašina Kanta Misao Rata dana Moja je sama Šta je to stav Takav sam sav ---- Proklet Nek kopa Stiže evropa Baš ta Evropa Imao sam Jedan san Sad se budim Sasvim sam Igre na prevaru Nemaju meru Nego troše Sve izgleda loše Ilija Đurđanović U sklopu priprema za predstojeću zimu
Valja mi se dobro opremiti. Mislim ogrevom najpre... Sve trojanske konje Što mi obaška u dvorište ubacuju Nacepkaću za potpalu- FRC! FRC! FRC! Na noge čizme gumene Dok me, ovako naivnu, nabeđeni Žednu preko vode prevode Bar da se ne okvasim, Da se od studene samoće spasim. U glavi mi se četrdeset misli Svake žive sekunde roji- Pred zimu pogotovo... Ko će sive svitke vesti Sakrivene pod krevetom, Sve kosture iz ormara Po zadatoj tmuši mrkloj Smoći snage da prebroji? Oko vrata šal beljeni Da do srca dobacuje, Pa i uši da dokači, Loše vesti razmazuje, Od vašaka tvrde zlosti Sistematski istrebljuje... A srce je ogromatno I duboko kol`ko treba. Tu se „loži“ naveliko I puni se medovinom, Sve do guše, da preliva. Na dnu srca, u podrumu Besne pse da posakrivam, Pramenove dimne magle Na jedvite jade što sam Počupala s otrov tla. Na dnu srca prišivanog U bunkere armirane Čuvam ih od recidiva. Tu, na dnu, u nelečju Ja sam ober- loša, A ne samo zla! Marija Kovačević Ja svoje konje nisam gajila
Da bih mogla da bežim na njima- Od nekoga, od nečega, sebe da vraćam sebi. Ja sam ih gajila da jezdim brže, da stignem, Da mogu duže u oči crne da gledam, Da ima ko štit moj da mi donese Kad već nemam oslonca u tebi. Ja besna silu ledenog brega Mogu da proizvedem, da se okrenem naopako. Plavetnilom njegovim na pola Da isečem sve zablude ko mačem, Da mu čisti deo oprljim, da vode natočim, Pa da se sklupčam, do preksutra da plačem, A da niko ne sluti koliko i kako. Džaba si me na toplu vodu navikao Da klizi mi preko kože bele, Sve pore redom da mi otvori. Džaba me mirisnim uljima u maz pakovao Misleći da u hladnoj neću moći da plivam, Da su me tako obamrlu odavno ribe halapljive Pojele! Ali avaj- I u lednoj mi svaki kožni prevoj Najglasnije bezobrazno istinu govori! Požari šumski napujdani na me Dosta mi cvetova u prah pretvorili, Al` vetar dobri s dobre strane bane One najbolje za seme sačuva i zatvori. Čuvaj se voda velikih kojima gospodarim I koje će jutro potonje da svane- Posle požara ponešto živo i pretekne, Al` iza poplave baš ništa ne ostane! A bilo je lako samo da se pusti Da se u radostima svojim životu Potpuno i ucelo predam, Meni je dovoljno bilo da NE MORAM ništa, Da me se pusti u kišu da gledam... Marija Kovačević Statistički posmatrano
Namazana kriška hleba Prilikom slučajnog ispuštanja Obavezno pada na onu stranu sa sadržajem- Slatkim, slanim, nebitno je, Sa kajmakom, mašću, džemom... Ovaj nepisani zakon Pravedniku čini štetu veću, Da se nešto time plati, Zalogaj ustima uskrati Zarad nekog većeg dobra, Osim ako ne šuruju sa silama određenim Koje će u letu prstom taći Salto-mortale da se izvede I ipak padne na drugu stranu. Da je šteta prividno manja, Da se dune i oduva prašina. Da se usta gladna nahrane, a duša zaduži tamo gde ne treba. Taj kratki nalet adrenalina Dok iščekujemo konačni rezultat Momenat je u kom tražimo zajam Za koji će kamata kad-tad da stigne. Ne znam da li mi je ikad Kriška pala na praznu stranu. Ne znam ko mi je sa ramena skakao Da je okrene, ili zalepi da valja. Ne znam pred kojim ću vratima jednom da osvanem. Al` znam da mi svetli Taj dukat zlatni karaktera na dlanu, Da su moje ovce samo vuci jeli, A one što pretekle pojeli pastiri. Da mi prašnjavi zalogaj ceo život Ko jedina hrana niz grlo klizne I da će zapisničar pred tim istim vratima Dok dugove mi otpisuje zbog toga Više puta morati I olovku da lizne. Marija Kovačević A znala sam da je nešto što ne valja
Čim su se smotani žitelji Raja U lišće njeno oblačili, Hteli preko smokve jabuka I bili isterani zanavek van. Dok Bog za njima viče- Iš odavde! Iš kad ste stoka! Da vas ne vidim! Ni vas, ni decu vam, ništa vašeg porekla! -Ali, Bože, zmija nam je tako rekla, a Eva me naterala... Znala sam da je kobno to slatko, Čim mi je Bato, Đurašića dični sin kad smo se sreli po treći puta Doneo ih vršne pune šake- da podelimo, izguštamo gušte A one prezrele, curi sok niz bradu. I dok nadlanicom briše pune usne Sve do bele fleke na koži, A ja zaneta prizorom, ne umem da žvaćem Krckam semenca smokvina međ` zubima K`o slani petrovački pesak morski, Mislim se- sreća, pa se ne ljušte, Mislim se koliko je prikladno da devojka fina Onako zinuta blene u njega I u koju jednačinu da ga smestim Dok prvi poljubac ima ukus modrih smokvi. I znala sam da je nešto naopako Čim se meni sviđa u svakom obliku, Čim mi se od soka lepe prsti... I kakva to biljka pušta mleko? A nije voće, ni povrće nije, Nego naopako zatvoren cvet Što za cela života svoga Sve svoje slasti uspe da sakrije. Na zemlju pada u čin predaje Tek u trenutku kad pola je trula, Tek kad se osmeli da nešto kaže, Kad ponovi sve što je oduvek čula I lice svoje pravo pokaže... Kad grob postane za pčelu i mrava Što probaše da spasu zarobljenog kukca, Alavog na slatko, druga u nevolji Koj stigao je do prokletnice prvi. Tačno sam znala!!! Marija Kovačević Da li su decembarski dani,
odredište samo za kraj godine, najava da sneg stiže ili prilika da se dvoje zbliže? Najlepše vreme da ti prste neko ugreje, stiskom ruke, spontano i bez najave. Vrati mi to, što si mi dao, svidelo mi se iako za taj trenutak moj, nisi znao. Znam da su razlozi brojni, Bog zna zašto je moralo da stane ili da se na neko vreme prekine, dok ne dođu bolji dani. Zar ne? Hej živote, sve što mi je bilo znano, postalo mi je strano, i ništa više da radim ne umem, osim da slušam. Sada kada hladno vreme odmiče, ne tražim te više, po snegu i minusu, odlazim svojoj samoći, tišoj od najveće buke. Da pišem od muke. Biljana Novaković Oči su prozori duše, kao šaloni
iza kojih dubina se krije. Kome hoćeš ti otkrivaš, i da si daleko do srca dolaziš. Osvajaš dušu, u dvoru moga uma govoriš tiho, njoj prija. Od najveće tišine, čuje se glas, u toj tišini sebe se stidim. i ne želim da stane, već nadahne. U dubini tirkiznog mora, odpuštam teret svojih misli, talasima koje pokrećeš, samo loše na dobro okrećeš. U korak sa vetrom se borim, da li da stanem il' morem plovim? Zahvaljujem što postojim. Biljana Novaković Svitanje tmurno,
Kafana se zatvara Ustajte muzičari, umorni prijatelji Još jednu noć smo prevarili. Tup odjek iz prazne čaše Ispraća poslednje goste Gledam zagrljene parove I setim se kaldrme naše Čeznem da poslednji minut isteče Da pogase se ulična svetla I da mi šapneš tiho u tami “najzad ti i ja sami “ Zašto nas mučiš Zar je toliko teško Volim te. Natalija Vojimirović Lenjo se vreme vuče
Još jednoj godini je kraj A ja te još uvek tražim Jutrom, kad s' kišom se budim. Na drugoj strani brda i mora u svom prokletstvu se budiš Cigaretu pališ ...nešto mrmljaš Tražiš moj miris.. i stopa tragova. Tražili smo se u zabačenim delovima grada Po vozovima bez voznog reda, Tražili po zvezdama i noćnoj tmini A sreli se u Molitvi i Istini. Natalija Vojimirović Godine prolaze, tiho i pusto
okrnjena duša leči se stihom a tvoje, negde daleko od mene u mraku spavaju uspomene. Pronađe me vreme nespremnu prokleti oktobar, pun smrti i blata Stavljam crni šal preko glave dok otvaram ta mermerna vrata Gleda me tvoja iz mladosti slika nezno i setno kao da sve zna bol se obrušava na mene bez krika oko mene šapucu talasi Dunava. Natalija Vojimirović Zovnite me u Istru
da bosom nogom pomjeram prste po hrapavom teranu crvenom u odbljesku sunca. Vodite me na Unu da umijem lice i dušu u svježini života i tirkiznoj boji ljepšoj nego u Egiptu. Pitajte me za Neretvu gdje objegla kapljica vode okomito skače uvis na Stari Most da otisne dašak svježine. Posadite me na Tjentište da gledam između spomenika kako dan prolazi u tihom spokoju ćutanja. Vratite me na Sanu da mirno glogoćem ostatak života pecajući, da ništa ne upecam. Prošetajte me Kozarom da se napoji duša ljubavi majčine i ogrne šalom od borovih iglica. Montirajte me na Avalu gdje je vaskrsnuo toranj što bljeska noću dalekim svijetovima. Pošaljite me na Staru Planinu da žmirkam na livade što blago ukoso padaju prema smiraju noći. Divljim borovnicama umrljajte mi ruke na vrhu Kopaonika dok bacam pogled ka Kosovu i Metohiji. Umočite me cijelog u Boku Kotorsku kad nema turista pa more nježno šušti ispod tinte od neba. *** Gdje god sam bio, svuda sam poginuo pa sad živim u proputovanjima. Ognjen Vlačina Stigao sam kasno popodne
već su neki gusti svici vladali gradom pirio je tanan, sitni vjetruš nejak da probije smoglje, nisam se odmah uputio na groblje. Stigao sam kasno popodne da pobjegnem iz novembarske tjeskobe što me kida i gnječi po grudima i još da se vidim srcu dragim ljudima. Stigao sam kasno popodne da uronim biće u poznatu smjesu magle i dima, privjesku naših jeseni i zima, k'o majci da se vraćam. Stigao sam kasno popodne da se bunim glasno i da kažem mirno i jasno: Ne dirajte mi prijedorske magle! Pašće neka krv, nevina. Osjećam. Stigao sam kasno popodne da istopim bagere što crne rudnike rovare po Bistrici i Bukovoj Kosi. Nek' sve đavo u majčinu nosi! Stigao sam kasno popodne i javno vam kažem suviše star da lažem: Ne dirajte mi prijedorske magle! Njima pomoć ne treba. Stigao sam kasno popodne u Potkozarje, ljutu ranu moju. Da proklinjem čestice crne rude što bi da sumporom truje moje ljude, moju vodu, zemlju, gljivu i šljivu. Ne dirajte mi prijedorske magle .. Ognjen Vlačina I kad umrem
Trzaću desnom nogom Iz kuka Da pospremim špicom loptu u mrežicu Nek’ se još jedared koprcne. I kad umrem bacaću šupljinu oka ka ekranu televizora da vidim šta je napravila „repka” nerealno se nadajući, nekom velikom uspehu. I kad umrem Igraće se naša igra Koju ni razni kokezani, Tvorze i UEFA mafija Nisu uspeli da sjebu. Kad se spusti zavesa I sve konačno umine Ostaće samo igra, lopta i veština Esencija ljubavi, Izmešani miris pokošene trave i smrdljivih čarapa, detinjstva i zrelosti. I kad umrem, igraćemo po nebeskim terenima, fer i viteški, Kako dolikuje samoj igri. Ognjen Vlačina Nož upireš u mene.
Koga želiš ozlijediti ili spasiti? Sebe ili mene? U tmini tvoga uma već se odavno ne vidi svjetlost. E, moj junače! Iako u biti ti nisi nikakav junak. Već samo bolesna duša koja se nije na vrijeme izliječila. I sada je tu preda mnom s nožem u ruci. Tvoja maničnost je obavila posao. I sada je kasno da se spasimo. Tvoje ruke su krvave, a ja sam izdahnula. Martina Vlahovć Tuga zvana sreća.
Bol zvana uspomena. Na krilima tvojih vjeđa opada u obliku suza. Erice Dravene, u crnini u kojoj jesi. Otopljeno krvlju i tugom ti je ponesi. I donesi je meni, a ja ću je zapisati. Ja kao svjedok tvojoj patnji i boli. Posvećena svima onima kojima je voljena osoba umrla Martina Vlahović Nikada nisam razumjela
zašto te ljudi mrze. Za mene si uvijek bila tako divna i lijepa. Za tebe nema povlaštenih niti podređenih. Ti si uvijek uzimala sve k sebi. Kada nastupiš nitko ti se ne suprotstavlja. Možda tek neki slabašni glasić se oglasi u nadi da će ga tvoja ruka izbjeći. Ali ne! Ti kada dođeš, dođeš. Nema povratka kada tvoja ruka dotakne. Kada napraviš taj sudbonosni dodir koji je određen još od našeg rođenja. Sva bol i nemir nestane. I sve što je nekada bilo važno postane nevažno. A naše tijelo se pretvori u ledenu skulpturu koja polagano nestaje sve dok ne ostane samo kostur nekadašnjeg živog bića. A naša duša je negdje daleko. Ali gdje? Ja to ne znam. Moje oči nisu vidjele taj svijet. I zato, jednog dana kada dođeš, i napraviš ono što je određeno još od našeg prvog uzdaha. Znaj, draga moja. Ja ti se neću opirati. Nego ću sa olakšanjem primiti tvoj dar. Lijek za rane i vječni mir. Nikada nisam razumjela zašto te ljudi mrze. Za mene si uvijek bila tako divna i lijepa. Martina Vlahović ako nekoga voliš ne idi kod njega
ali kod mene možeš mi se ne volimo baš toliko čuvaćemo distancu između nas i sve što uz to ne ide Slaviša Krstić ------------------------------------------ *zapisano na početku pandemije korona *iz zbirke "Samo to" koja uskoro izlazi iz štampe |
Reč urednikaOvde smo zbog lepe poezije i svega plemenitog što ona nosi sa sobom. Archives
January 2025
Categories |